Crimen sollicitationis (sh. zločin solicitacije[2] prema lat. sollicitare: potaknuti, uzbuditi ← sollicitus: uzbuđen[3]), naslov je dokumenta ("Instrukcija") iz 1962. godine kojim je Sveti ured (sada nazvan Kongregacija za nauk vjere) kodificirao procedure koje valja slijediti u slučajevima optuživanja svećenika ili biskupa Katoličke crkve da su koristili sakrament ispovijedi za seksualne istupe prema pokornicima.[4][5]
U njemu je uz neke dodatke bio ponovljen sadržaj identično nazvane instrukcije koju je 1922. godine izdao isti ured.[4][6]
Dokument iz 1962. koji je odobrio papa Ivan XXIII. i potpisao kardinal Alfredo Ottaviani, tajnik Svetog ureda, adresiran je na "sve patrijarhe, nadbiskupe, biskupe i ostale mjesne ordinarije uključujući one istočnog obreda". Njime su propisane specifične instrukcije o tome kako provoditi pravila iz Zakonika kanonskog prava:[7] pri postupanju s takvim slučajevima i ravnanima tako da se istim procedurama može postupati u denuncijaciji homoseksualnog, pedofilnog ili zoofilnog ponašanja klerika. Biskupije su rabile instrukciju za vlastite smjernice i čuvale je u svojim arhivima povjerljivih dokumenata;[8] one nisu smjele objaviti instrukciju niti proizvesti komentare o njoj.[9]
Crimen sollicitationis ostao je na snazi sve do 18. svibnja 2001. godine kada je zamijenjen novim normama proglašenjem papinskog motu proprija Sacramentorum sanctitatis tutela 30. travnja iste godine.[10][11] Normalno je trebao biti dokinut stupanjem na snagu Zakonika kanonskog prava iz 1983. koji je zamijenio Zakonik iz 1917. godine na kojem se temeljio dokument iz 1962. godine, no nastavio se rabiti uz neke nužne izmjene i dopune, dok se izmijenjeni oblik nastavio provoditi.[12][13]
© MMXXIII Rich X Search. We shall prevail. All rights reserved. Rich X Search